Počela sam promatrati ljude oko sebe, kako im je lako lagati, kako lako reknu laži i kako lako iskrivljuju istinu.
Neki od njih, kada lažu, samo lagano stišaju svoj glas, te laganom pričom, tihim razgovorom u roku od svega nekoliko minuta izreknu tonu laži. Pitam se, čemu? zašto? Što treba lagati? Neki si ne mogu pomoći, laži su im postale svakodnevica, lažu da bi bolje prodali proizvod, lažu da bi imali više uspjeha u životu, lažu da bi sakrili pravo stanje stvari...
Nebitno...

slušam jučer u jednoj emisiji, intervju s jednim likom, aktualan događaj...
i sada, taj je lik u roku od 10-min izrekao nekoliko kontradikcija, minimalno jednu laž....a pokušava ublažiti učinjeno djelo. vjerujem da bi mu više vjerovala da nije dao intervju, a ovako, kada je izustio laž, potom ju je zaboravio, pa opet rekao sasvim drugo...nemam povjerenja i sve se pitam, što mu je to uopće trebalo?!
Ok, skriva pravo stanje stvari, to mu je u interesu zbog više razloga, koji su mi jasni, ali nije mi jasno kako je mogao biti tako nesmotren, jer vjerujem da nisam jedina koja je gledala intervju i uočila tu sitnicu.
hebiga...

a onda, zašto sve to toliko uočavam? što me ustvari briga tuđi život i što me smeta tuđa laž?! pa ustvari, zabole me tko što priča i iz kojeg razloga. Čak me više ne diraju niti laži upućene na moju adresu, što ćeš, ljudi su takvi kakvi su, da bi bili veći moraju lagati. 
Ok, shvaćam. Život je mala bara puna krokodila, i ako ne grizeš, sigurno ćeš biti izgrižen.

prejebala me danas lukava brineta, prejebali me , prejebalo me povjerenje u ljude i naivnost...
(unaprijed se ispričavam zbog kočijaškog govora)

Uđe mi u ured skockana brineta. Pita me za šeficu M..., kažem joj da je na sastanku, pita me za šefa D, kažem da je na sastanku. Pitam ju, treba li ih nazvat, kaže ona da ne treba te nazove sama. Uto ispadne da ima dogovor s mojom šeficom za neke novce i da je njena sestrična.
Još meni u glavi sve zvoni, neka sama nazovem M, ali gledam curu, skockana , sređena, kulturna, pa popustim, ne nazovem a i ova mi sama kaže da je M rekla neka samo isprintam potvrdu za novce i u redu.
Ispunim potvrdu, još je tražim osobnu, gleda po torbici i kaže novčanik u autu, pitam je za adresu, kaže mi, upišem sve, isprintam to i potpiše se.
Ode ona, dođe šef za nekih pola sata i kažem mu da sam isporučila novce njegovoj sestrični, a on u šoku, nema on takvu sestričnu.
Naravno, povrat novca neću dobit, šef se smije, smiješno mu kako sam spušila 150 kn-a, ali mu nije važno kako je ta osoba znala i njegovo ime i ime šefice i njihove matere, da je osoba ušla u ured gdje zna tko je vlasnik i tko ga drži.
Sada još, šef,  sav sretan veselim događajem, prepričava svima kako me prejebala neka brineta.
A da nazovem policiju?!
A da razbijem facu nekome, jer pim, svima, dbdidk
njemu 150 kn-a nije ništa, a meni,,,,e, meni iznaći puno, krvavo ih zarađujem.
PIMS
A curi koja se predstavila Valentina Marčić iz Kačićeve 13, poručujem: "Uživaj dok možeš i pametno potroši novce i  neka ti se mater i čača srame što su izrodili izrod kao što si ti. sram te bilo, gaduro jedna, dolaziti do novaca na taj način!" 
Ja za 150 kn-a u životu neću propasti, a tebi svaka čast, jer u svojih 31 godinu, nisu me uspjeli tako preveslati i dobro si odradila svoju zadaću, jer si znala tko tu radi inače od para ne bi dobila ništa.

Neko duže vrijeme spremali smo se raščistiti špajzu (ostavu) koja je skoro pa dvije godine zakrčena neraspakiranim stvarima koje smo dovukli s nama kada smo se uselili u novi stan, stvarima iz naše prošlosti....
Među silnim podsjetnicima na djetinjstvo, odrastanje, dane iz osnovne i srednje škole, naišla sam na stara pisma, dnevnike i stare slike. Neke su već i pomalo žute, nasmiješena, bezbrižna lica djece koja se zabavljala tada, poznanika i prijatelja iz tih davnih dana, kućni ljubimci....
djetinjstvo...kako je bilo bezbrižno, jednostavnije nego sada, drugačije.
Čitam stara pisma: pokojnog brata koji mi je pisao svakodnevno iz vojske, pen frendova (moja nabadanja engleskog s ljudima iz Europe, Amerike, Azije i Australije-bilo ih je dosta, ali sam s vremenom sve njih zaboravila i tko zna kada bi ih se sjetila da nisam pronašla ta stara pisma), školskih poruka i dopisivanja s prijateljicama tokom nastave...sitnih crteža i skica
Gledam stare rokovnike i dnevnike, hehe, koji je to smijeh, godina 86,87..., neke dječje ljubavi, izmišljeno pismo "bjatika" s kojim sam pisala imena svojih simpatija, da slučajno netko ne bi otkrio (našla sam i uputstvo za to pismo, svega par stranica dalje...hehe, kako je lako tada bilo živjeti.
stare slike koje sam crtala, skice, nacrte...svega pomalo, složeno po kutijama i fasciklima
Najviše od svega, razveselile su me slike iz 73, akvarij, 300 l, mojih roditelja, ja se još nisam bila niti rodila, svoga akvarija iz 85...te uputstva koje sam sama kao dijete pisala kako složiti i održavati akvarij (u jednom starom dnevniku, pod nazivom "moja otkrića moje tajne). Čitam to i smijem se, dragi se također grca od smijeha, jer zanimljivo je to štivo, je činjenica je, sada već polako zastarjelo, ali neka
Gleda dragi slike tih akvarija, i  kaže: vidi se da je tvoj otac radio poklopce...svi su na isti kalup :)
Slike ostalih kućnih ljubimaca, malih mačadi od prije 20-ak godina, papigice i kanarinca, kornjača...

Ovih dana, odlučila sam, kupit ću albume, svrstati te "nesvrstane" slike i dati im mjesto u svom domu koje zaslužuju, stare zaboravljene prijatelje (poznanike), raznorazne ulaznice s putovanja, dvije medalje (skijanje i trčanje) koje sam kao dijete osvojila na nekim natjecanjima...šteta je da svi oni glume zaborav u  kutijama.
Neke sam stvari i bacila, ipak nema smisla sve čuvati, malo je prostora a previše uspomena...